Istanbul u 5 dana

Prije svega, vrijedi naglasiti da se radi o subjektivnom dojmu i osvrtu putovanja u Istanbul. Možda se netko neće slagati, netko će samo odmahnuti rukom, a valjda će netko i pročitati. Nismo profesionalni blogeri i putopisci, jednostavno to volimo i želimo naš dojam prenijeti drugima. Ako pomogne samo jednoj osobi, mi zadovoljni. 

Da odmah riješimo suhoparnu matematiku, u nastavku iznosim troškove putovanja. Inflacija u Turskoj je vrlo izražena, kažu da je poskupilo 80% u odnosu na prošlu godinu. No, i dalje je jeftinije nego kod nas. Za vrijeme našeg boravka za 1 euro se moglo dobiti 35 turskih lira.

35 TL = 1€

• Avion – Pegasus iz Sarajeva do Sabiha Gokcen aerodroma (veliki kufer do 20 kg – check in prtljaga, manji kufer do 8 kg i 2 ruksaka) – 250€
• Smještaj s doručkom – 108€
• Shopping, suveniri – cca. 300€
• Hrana – obrok je otprilike oko 700 – 1000 TL za dvoje. Na hranu ukupno – 200€
• Stadioni – 35€ 
• Slikanje u turskim nošnjama (kraj Plave džamije) – 20€
• Transfer – Sabiha Gokcen – Taksim (Vahit Karaoglan, nađete ga na Facebooku) – 2* 3€
• Parking Mido Sarajevo (00387 62 190 020, može i whatsapp) – 20€

Ukupno smo nas dvoje potrošili cca. 1000€

Ovim putem želim se zahvaliti Aiši Čerkez i njenoj Facebook grupi Putovanje u Istanbul. Tamo možete pronaći sve bitne informacije. Kako je svijet malen, Aišu smo 2 puta susreli za vrijeme putovanja.

Plan puta

Mi smo se odlučili na aktivan odmor, pa smo svaki dan pješačili od 10 do 15 kilometara (10 do 15 kilometara više nego što prijeđemo kad smo kod kuće). Htjeli smo jednostavno doživjeti što je više toga moguće. Kretati se sporednim ulicama, doživjeti Istanbul iz prve ruke. Nismo ulazili u Aju Sofiju, Dolmabahče i ostale veće atrakcije. Jednostavno, 3 dana je prekratko, pa smo se odlučili vidjeti što veći broj atrakcija. Sljedeći put ćemo ih detaljno istraživati.

Prvi dan smo došli kasno jer je avion kasnio, pa smo samo šetali po Istiklalu, večerali i otišli na spavanje.

Drugi dan smo obišli Galata kulu, Galata most, Aju Sofiju, Plavu džamiju, Kapali čaršiju, tržnicu začina i kvart Balat. Prošetali smo i oko Topkapi palače i spustili se do obale s koje se pruža prekrasan pogled na azijsku stranu. Sve je fenomenalno, neopisivo riječima, jednostavno to su lokacija koje vrijedi posjetiti barem jednom u životu.

Jedino, kvart Balat me se nije dojmio. Razumijem zašto je nekima zanimljiv. Šarene kuće, šarene palačinke, šareni kišobrani, nije moj đir. A i tu se već pojavila bol u nogama, pa je možda i to utjecalo na cjelokupni dojam :)

Da ne zaboravim, tad smo posjetili i restoran Seven Hills koji se nalazi kraj Plave džamije, odnosno njegovu terasu. Na terasi postoji mogućnost hranjenja galebova (popularna Instagram fotografija) i to potpuno besplatno. Odužili smo im se da smo popili sok od nara (šipka ili magranja kako kažemo u Sukošanu) u restoranu i dobro ga preplatili, no vrijedilo je.

Treći dan je bio namijenjen za dio prema Ortakoyu i prelijepoj džamiji iza koje se vidi most preko Bospora. Stvarno lijepo mjesto, prekrasna uvala s puno restorana. Tu nastaje popularna Instagram fotografija. Ani nije dugo trebalo da me namjesti na pravu poziciju, pa je njena fotografija uspjela iz prve. Srećom.

Prvo smo se uličicama spustili do Dolmabahče palače. Nismo ulazili jer je karta skupa, mislim oko 30€ po osobi i zato što bi nam trebalo puno vremena. Da se razumijemo, postoji razlog zašto karta toliko košta (kažu da je palača predivna). Umjesto palače, obišli smo stadion Bešiktaša 😊 Nastavili smo dalje do luke, odnosno pristaništa brodova u Bešiktašu. Tu smo se odlučili za dnevni izlet brodom po Bosporu. Sam izlet je trajao 1,5 sat i bilo je stvarno lijepo. Karta je 150 TL po osobi (4,29€).

Brod nas je vratio ponovno na isto mjesto pa smo nastavili pješke do Ortakoya. Tamo smo se slikali i ručali. Kad smo se vračali nazad, ušli smo baš u kvart Bešiktaš. Kvart po mom guštu, milijun kafića i ljudi, pivo, muzika, tržnice…

Predzadnji dan pada odluka da idemo u Kadikoy na azijsku stranu. Odluka je donesena onog trenutka kad sam vidio da je stadion Fenerbahcea svega 2 kilometra od pristaništa za brod. Prošetali smo od hotela, preko Karakoya (lijep kvart) do broda. Lagana vožnja Bosporom i dolazak na azijsku stranu. Živopisno, sve u znaku izbora za gradonačelnika. Trešti muzika i političke parole a grad je okićen velikim transparentima i plakatima. Obišli smo cijeli kvart koji je grad za sebe. Svakako preporučam za posjetiti. Nakon povratka na europsku stranu, prošetali smo još malo Sultanhametom. 

Zadnje jutro, prije aerodroma smo opet otišli u Kapali čaršiju. Žena je imala nedovršenog posla, više o tome u sekciji Shopping.

Smještaj

Bili smo smješteni u hotelu Eymen Palace na Taksimu. Tamo nas je dočekao stanoviti recepcionar Muhamed (svi ga hvale u recenzijama na bookingu). Engleski mu nije najbolji, ali šarm mu nitko ne može oduzeti. Sprijateljili se, pogodite zašto, radi nogometa. Sutra dan su igrali Hrvatska i Egipat (Muhamed je iz Egipta). Kaže on meni da su svi igrači na ić, čić te da bi se on da je Hrvat zvao Muhamedić :)

Sam hotel nije nešto. Od Tv-a sam odustao nakon nekoliko minuta. Voda u vodokotliću se puštala na način da se digne cijeli poklopac i ručno stisne ventil. Prvu večer je bilo jako bučno, doslovno ispod nas je 5 noćnih klubova. Da ne bi bilo zabune, hotelu sam dao čistu desetku na bookingu. Četiri noćenja s doručkom za 108€ , 100 metara od glavne ulice u Istanbulu ne zaslužuje ništa manje). Doručak je bio više manje ok, zapravo skroz solidan iako na prvu izgleda siromašan.

Kad se ponovno vratim, odabrat ću smještaj u Karakoyu, svidio mi se kvart, mislim da je mirniji, a opet blizu svega što čovjeku treba. Taksim je stvarno bučan, pa ako ne volite gužvu i buku možda ga je bolje izbjeći.

Promet

Odličan. Najbolje organiziran od svih destinacija na kojima sam bio. Postoji Istanbul card koji se kupi na početku i kasnije samo nadopunjuje. Također, na automatima koje je lako pronaći a može se kupiti kartica za 3 (70 TL) ili 10 vožnji (200 TL). Kartica vrijedi za brod, metro, tramvaj, bus, čak i za tramvaj na Istiklalu. Znači na Azijsku stranu prijeđete za svega 20 TL (0,57€).

Hrana

Ne znam što tu reći. Jednostavno mi se nije dopala, osim slastica. Vidim po raznim Facebook grupama da ljudi često izdvajaju Istanbul kad je riječ o dobroj hrani. Ja nisam takvog dojma. Možda sam zalazio na kriva mjesta, možda previše volim hrvatsku spizu, ne znam. Savjet je izbjegavati restorane u ulici Istiklal. Precijenjeno.

Svidio mi se onaj njihov perec (đevrek) koji se prodaje na svakom koraku (10TL – 0,29€) kao i sok od šipka koji je fenomenalan.

E da, i cheesecake San Sebastian. Njega smo probali u Ortakoyu i stvarno je odličan.

Probali smo i kumpir, njihovo poznato jelo. Bio sam gladan pa sam ga nakrcao sa skoro svim prilozima, što je bilo loše. Mislim da je pametnije staviti jedan ili dva priloga da se više osjeti sama smjesa Kumpira. Gladne oči.

Posjetili smo i slastičarnicu Hafiz Mustafu, jednu od najpopularnijih. Na Istiklalu ih ima nekoliko. Lijepo uređene, bogata ponuda, sve lijepo posloženo. Melem za oči. Ponijeli smo čak i kući malu kuticiju baklava.

Shopping

Uglavnom, moja Ana kad je vidjela Kapali čaršiju doživjela je preobraćenje (nemam neku pametniju riječ za opisati to stanje :). Na pamet joj je pala ideja da svakom članu uže i šire rodbine kupi neki poklon. Ne magnet, ne razglednicu, već patike, torbu, haljinu. Pričati o najboljem mjestu za kupnju u Istanbulu je bespredmetno. Cijeli grad je tržnica. Mi smo najbolje prošli u Kadikoyu. Cjenkanje s prodavačima je super zanimljivo iskustvo. Čim kažeš da si iz Hrvatistana (tako Turci zovu Hrvatsku), odmah se prebace na naš jezik. Odmah postajete brat, zemo, drug...

Zanimljivo, neke sitnice smo kupovali prva 3 dana, no zadnji dan se desio obrat. Zadnje jutro zvoni alarm u 7i30. Začudilo me zašto tako rano jer nas taxi kupi tek u 12. No, sve je to bio dio shopping plana. Kaže Ana idemo mi opet u Kapali čaršiju. Nije mi preostalo ništa nego da se složim. Šetnja, metro i eto nas. Obavili sve na vrijeme. Kuferi pretrpani, nitko nas na carini nije ništa pitao ni posebno gledao.

Grad s “milijun” štandova, butika i trgovina, a klasičnih turističkih magneta na kapaljku. Urezalo mi se u pamćenje da smo prošetali cijeli Kadikoy, a jednog jedinog magneta nisam vidio. Vidio sam ih na tek nekoliko štandova u čaršiji i u pothodniku kraj Galata mosta. U drugim gradovima gdje smo bili, ne možeš šetati ulicama od magneta :)

Za ljubitelje sporta

Bila je reprezentativna pauza, pa nije bilo prvenstvenih utakmica. Nema veze, vratit ćemo se opet.

Stadion Bešiktaša – usput ako šetate od Dolmabahce do Ortakoya. Noviji stadion, organizirana tura, stvarno lijepo. Ulazak u svlačionice, na tribinu, na klupe za rezervne igrače. Tura vođena na turskom i engleskom. Ulaznica 400 TL po osobi (11,4€).

Stadion Fenerbahčea – stariji stadion. Više povijesti. Organizirana tura, no samo na turskom jeziku. Isto se ide na teren, svlačionice, press salu i sl. Cijena 200 TL po osobi (5,7€). 

Bitne informacije

Za državljane Republike Hrvatske bitno je imati putovnicu koja vrijedi najmanje 150 dana od datuma ulaska u Tursku. Izrada putovnice košta 62€ (brzi postupak) i bude gotova u roku 3 radna dana. Potrebna Vam je stara putovnica (ukoliko imate), važeća osobna iskaznica, slika (slika ne treba ako ste radili osobnu ili vozačku u prethodne 3 godine).

Građani Republike Hrvatske ne mogu koristiti vlastiti internet na mobitelu. Pripazite da su mobilni podaci uvijek isključeni. Naravno, to ne vrijedi ako imate neku od tarifa koja pokriva i Tursku. Također, postoji i niz opcija eSima. No, kako sam mirniji bez interneta, dovoljne su mi bile Offline Google karte, čisto za orijentir.

Mjenjačnice su na svakom koraku tako da ne trebate brinuti gdje ćete promijeniti novac. Svugdje je isti tečaj, barem je tako bilo za vrijeme mog boravka. Preporuča se plaćanje karticama kao i dizanje gotovine na matičnom bankomatu u Hrvatskoj (izbjegavanje provizije). Na svim štandovima primaju samo gotovinu, ali prihvaćaju i eure i dolare, sve osim jugoslavenskog dinara :)

Ponijeti kufer viška, ili barem ruksak. Jednostavno je toliko stvari za kupiti, da ni oni najštedljiviji ne mogu odoljeti.

Što ću raditi kad se ponovno vratim

Definitivno želim prisustvovati utakmici nekog od 3 najveća turska kluba. Od lokacija, htio bih još više istražiti azijsku stranu, posebice Uskudar. Na popisu želja su i neki od poznatih vidikovaca, stadion Galatasaraya, turski hamam, noćna vožnja Bosporom… Naravno, želja je ući i razgledati Dolmabahce palaču, Aju Sofiju i ostale veće atrakcije.

Istanbul, vidimo se uskoro :)

Za one koji žele znati više

Zanimalo me zašto se aerodrom zove po gospođi Sabihi Gokcen i tko je ona uopće bila. Pa evo kratak opis s Wikipedije: Sabiha Gökçen (22.03.1913. – 22.03.2001.) bila je turska pilotkinja bošnjačkog porijekla. Bila je prvi ženski borbeni pilot na svijetu. Postala je pilot sa samo 23 godine. Sabiha Gökçen je bila siroče i ona je jedno od 8 usvojene djece Mustafe Kemala Ataturka.