Balkan u 5 dana

Ukupno smo prevalili 1390 kilometara. Dosta vremena proveli u autu, nijednom se posvađali, haha. Svaku večer spavali u drugom gradu, vidjeli dosta toga i shvatili koliko je zapravo život u Hrvatskoj dobar.

Crna Gora

Na put smo krenuli iz Vrgorca nakon što smo djecu ostavili baka servisu. Prva postaja bio je Herceg Novi. Stigli smo u večernjim satima, malo prošetali rivom i večerali u restoranu Raffaello na samoj plaži. Nikšićko pivo i austrijska kobasica i bili smo spremni za nastavak. Spavali smo u mjestu Baošići (skoro ko Baotići :). Apartman Gušt za 25€, svega 50 metara od mora. 

U utorak ujutro krenuli smo prema Perastu, prekrasnom selu u zaljevu Boke Kotorske, ispred kojeg se nalaze dva lipa mala otočića. Na ulazu u mjesto dočekala su nas dva tipa koji su rekli da se ne može dalje već da tu moramo parkirati. Prije nego smo stali, Ani sam rekao: "Ovi će nas zaje*ati 100%".

Tako je i bilo. Prodali su nam dvije karte za 30€, a odvezli nas do otočića kaićem u kojem vjerojatno bacaju parangale (šteta što nemam sliku). Malo smo se raspitali i shvatili da je karta s pravim turističkim brodićem 5 eura po osobi. Na kraju sam šofera pitao koliko smo preplatili, nije mu baš sjelo. Ajmo mi ženo što prije iz Perasta.

U Kotoru smo prvo otišli na serpentine, zavojite ceste iznad grada s kojih se pruža fascinantan pogled na cijeli zaljev. Čitao sam po internetu da preko sezone gore prolazi dosta buseva. Srećom, sad ih nije bilo, jer ne znam kako bi se uspjeli mimoići. Bio je plan posjetiti Lovćen i Njegošev mauzolej, ali zbog loše ceste i duge vožnje do tamo ipak smo odustali.

Prošetali smo starim gradom Kotorom, koji je od 1979. na Unescovom popisu kulturne baštine. Iznad grada nalazi se tvrđava do koje vodi 1300 stepenica. Obzirom da nas je čekala sadnja krumpira u Vrgorcu, odlučili smo ipak poštedjeti mišiće :) Kotor je živahan, ogromne gužve su po cestama, mogu misliti kako je preko ljeta.

Budva me na prvu podsjetila na Monako. Velebni hoteli, preizgrađenost, otvoreno more. Ruski jezik i tablice na svakom koraku.

Stari grad je predivan, opasan zidinama. Nije bilo ljudi, pa smo mogli slobodno prošetati. Kaže Ana da kad su oni bili u srcu sezone da je ljudi bilo kao mravi, a da je muzika treštala na svakom kantunu. Prošetali smo, kupili suvenire i nastavili prema Sv. Stefanu.

Pošto je zima mogli smo prošetati mostom do Sv. Stefana, međutim ulaz u sam stambeni dio je zatvoren. Kako kaže zaposlenik na parkingu, otočić su zakupili Grci i na njemu iznajmljuju apartmane i kuće. 

Već smo bili gladni, pa smo krenuli tražiti restoran. Autom smo obišli sljedeća dva naselja no sve je bilo zatvoreno. Kad si gladan nisi svoj, pa smo odlučili stati u Sutomore, u restoran koji se blago rečeno ne čini kao mjesto za dobar ručak. 

Ali, plata za dvoje (čitaj za 4), piva, sok, salata, palačinke. Sve to za 28,70€. Već sam zaboravio na prevarante iz Perasta. Račun smo dobili na papiriću napisan rukom, podsjetilo me to na jedan kafić u mome mistu.

Albanija

E sad kreće prava avantura, vožnja do Tirane. Cesta do granice s Albanijom je baš loša. Srećom, vozio sam iza jednog Golfa pa na taj način izbjegavao rupe u koje je on upadao. Zanimljiva scena je bila kad smo upali u kolonu jer je na sred ceste bila pumpa za beton. Slijedio sam odvažne pa se u milimetar provukao kroz potporni nosač ogromne pumpe. Šteta što nismo snimili samu scenu prolaska.

Cijelim putem do Tirane komentirali smo kako rasvjeta slabo svijetli. Sutra dan smo shvatili zašto, haha.

Također, vrijeme smo kratili brojanjem benziskih postaja, stali smo nakon brojke 100! Putem smo vidjeli i velika raskrižja u gradu bez semafora, čovjeka u kočiji po glavnoj cesti, Mercedese iz osamdesetih u službi autoškole...

Bili smo stvarno sretni kad smo ugledali blještava svjetla Tirane. Smjestili smo se u hotel, parkirali odmah ispred, ostavili stvari i otišli u šetnju gradom. 

U srijedu ujutro nastavili smo razgledavanje. Jedna cura u Kotoru, koja nam je htjela prodati izlet brodom nam je rekla kako u Tirani nema ništa, samo konj i kip. Naša prva točka razgledavanja bio je trg, a konj i kip su bili prekriveni skelom. Jadni li smo, nećemo vidjeti ni ono malo što bi trebalo.

Na našu sreću, mlada Kotoranka ili je prevarantica kao dvojica sunarodnjaka iz Perasta ili nije baš puno šetala po gradu. Tirana nudi dosta toga. Ulaz u Bunkart muzej košta 8 eura i vrijedi svakog centa. Svaka sobica ovog pothodnog labirinta opisuje tmurna vremena vladavine Envera Hoxhe.

Kad skužiš da Albanija ima novi, gle čuda natkriveni stadion, ne preostaje ti ništa nego naručiti pola litre Korça pilsnera.

Popili smo piće u kafiću s pogledom na džamiju. Prekrasan prizor. Nakon toga zaputili smo se prema Ohridu, još 3 sata vožnje…

Sjeverna Makedonija

U Ohrid smo stigli malo prije mraka, taman da razgledamo stari grad i prekrasnu crkvicu Sv. Jovan Kaneo.

Večerali smo u restoranu Boem u Ohridu, u zanimljivoj kulisi kojom dominiraju motivi Crvene Zvezde. Srpska muzika iz sedamdesetih, konobar u šarenoj boem majici, gravče na tavče i Skopsko pivo. Zanimljiv miks. Koštalo je čini mi se oko 10 eura.

E sad, kako opisati cestu od Ohrida do Skopja. Samo ću reći da sam se prvi put u životu obradovao semaforu, nekih 100 kilometara nakon polaska. Zanimljiva stvar kod 40 kilometara makedonskog autoputa je da smo cestarinu plaćali čak ČETIRI puta. 

Sve nedaće s vožnjom, momentalno je izbrisao apartman u Skopju. Sauna, masažna kada, projektor, led rasvjeta, a pogotovo pogled na stadion su baš ono što nam je tu večer trebalo. 

Ujutro smo pogledali još jedan glupi američki film kojemu smo rasplet i kraj skužili u prve 2 minute, ali nije nas bilo briga. Zaputili smo se na ručak u restoran Skopski merak.

Pelinkovac, dva gemišta, litra vode, dva predjela, dva glavna jela, dva deserta i kava. Sve to za 60€. Živilo Skopje, živia Skopski merak!

Prošetali smo se gradom i čudili se broju kipova. Ima ih doslovno na svakom koraku. Sve je to izgrađeno 2014., kada su makedonske vlasti napravile brojne muzeje, zgrade, mostove, spomenike… E da, u Skopju voze i crveni autobusi na kat kao u Londonu :)

Napravili smo đir i do Stare čaršije koja je stvarno bogata dućanima i zanimljivim radnjama. Čini mi se puno veća nego Sarajevska. Na jednoj od njih porazgovarao sam s čovjekom koji gle čuda ljetuje u Sv. Petru. Cjenkali smo se za rakiju, spustio je na kraju za 1 euro. Tvrd pregovarač.

Obišli smo i slavoluk pobjede i rodnu kuću Majke Tereze. Nakon toga ženica je morala otići do shopping centra. Kad mi se nakon uru vremena pridružila u kafiću, bila je cila tužna jer roba košta kao i u nas. E nećeš ko u Istanbulu.

Kosovo

Navečer smo krenuli prema Prištini, nismo bili optimistični glede ceste, ali je na kraju ispalo da Kosovo ima najbolji autoput. Na granici mi je rečeno kako zelena karta ne vrijedi i da treba kupiti osiguranje. U kućici za osiguranje ispred mene auto zadarskih tablica, riječ po riječ, on je najbolji prijatelj čovjeka s kojim sam prošlo ljeto dogovarao vođenje kuće za odmor. Aj reci. On i onaj što ljetuje u Sv. Petru su mi sugerirali da se vratim doma preko Albanije, a ne preko Berana i Crne Gore. Skoro san promjenio planove radi njih.

Došli smo u Prištinu, stali kraj hotela jer iz prve nismo našli parking. Pitam recepcionera, on mi pokazuje da je parking tu sa strane (vidi sliku gore). Na pitanje je li parking siguran, kaže on da je, da postoji videonadzor. Da mi je znati na koje napajanje radi taj videonadzor, jer u garaži ne da nema struje nego nema ni asfalta.

Napravili smo đir po gradu. Ani se skoro smrza nos pa sam je da ne dođe do veće nervoze odvukao u restoran Thana. Našao sam ga na internetu, fine dinning restoran s vrhunskom ocjenom. Jela se pripremaju pred nama, a večera je bila u 6 sljedova. Ana je od svoga pojela samo desert, a ja sam degustirao ostalih 11. Dobro je to sve, ali smo shvatili da smo više za dinning nego za fine. Kad smo došli u Sukošan, par dana sam imao problema s probavom, tko će znati zbog čega :)

Ujutro smo marendali u hotelu, stvarno dobar doručak. Napravili đir do stadiona, katedrale i znaka Newborn. Realno, Priština ne vrvi nekim turističkim atrakcijama. Oko 12 sati zaputili smo se kući, a prema Google-u čekalo nas je 8 sati vožnje, bez stajanja.

Vozimo se prema granici s Crnom Gorom, dvije trake, Passat se zagrijava na 110 km/h. Op, policija. Jedan od njih priča srpski, kaže ograničenje 70, ti voziš 110. Slikalo me s onim pištoljem što su prije u nas koristili. Kazna 40€, ako platiš odmah onda pola. Gospodin mi sa smješkom objasni da se kazna plaća ne na sljedećoj benzinskoj nego onoj iza (čudo koliko ih ima i na Kosovu). Dolazim na benzinsku, plaćam, zaposlenik mi daje 3 borića za auto, miran sam cijelu godinu.

Na granici s Crnom Gorom, na 1700 metara nadomrske visine, Ana me nagovara da slikam granični prijelaz. Policajac je to primjetio pa kad smo došli na red, upozorio nas da izbrišemo slike ili ćemo dobiti kaznu. Podsjetilo me to na knjigu o Sjevernoj Koreji koju sam pročitao nedugo prije puta. 

Prelijepi prizori snijega kraj ceste i po borovima pratili su nas sve do grada Rožaje, gdje smo stali na piš/puš pauzu. Nastavili smo prema jugu, pa se spojili na autoput za Podgoricu.

Pošto me već bolila glava od istraživanja što vidjeti, gdje pojesti, gdje spavati i slično, naredio sam Ani da pronađe neki restoran u samom centru Podgorice. Da usput pojedemo i prošetamo po centru. Čovjeka koji radi na parkingu upitao sam na koju je stranu točno centar. Kaže on, uf ima do centra 4, 5 kilometara, ovo je praktički drugi dio grada. Ako je tad nisam u top stavia… Srića, restoran koji je našla je bio vrhunski. Janjeća koljenica i kolač od jabuke bili su savršeni.

Ništa od centra i stadiona Pod Goricom. Bilo je kasno i zaputili smo se kući. Preko Bileće, Stolca i Čapljine, u Sridušu smo došli oko 22 sata.

Zahvale u stilu svjetskih književnika

Ovim putem zahvaljujem se Volkswagenu i 2.0 TDI motoru, ljubaznom policajcu s Kosova, vlasniku apartmana u Skopju i svim dobrim ljudima koje smo susreli tokom putovanja. I naravno, baka servisu.

Troškovi

• Hrana i piće – 340€
• Smještaj – 245€
• Gorivo – 135€
• Ulaznice – 50€
• Pokloni – 35€
• Kazna za brzu vožnju – 20€
• Cestarine i parking – 20€
• Zelena karta – 15€
• Ostalo – 15€
• Baka servis - besplatno

Ukupno 875€

Informacije

Ako ne volite vožnju, ova ruta baš i nije za Vas. Ukoliko se ipak odvažite, vozite što više po danu. Ceste na nekim dijelovima su stvarno kriminalne. Posebno potez od Skadarskog jezera do Skopja. 

U Crnoj Gori i Kosovu se plaća eurima. U Albaniji je službena valuta lek (1 euro - 100 leka). Na puno mjesta ne primaju eure. Ako i prime, onda će Vam naplatiti više. Slično je i u Makedoniji (1 euro - 60 makedonskih dinara). Mi smo većinom plaćali karticama, ali sjećam se da na trafikama i u kafiću u Tirani to nije bilo moguće.

Za sve države je dovoljna osobna iskaznica. Ali državljani država članica EU mogu ulaziti u Republiku Kosovo samo s valjanim biometrijskim osobnim iskaznicama napravljenom nakon 2021. godine. Mi smo svugdje koristili putovnice.

Gorivo je najskuplje u Albaniji, a najjeftinije u Makedoniji.

Što ne propustiti ?

Crnogorska rivijera je stvarno prekrasna. I nama je bilo sunčano, ali mogu misliti kako je tek ljeti kad rade svi oni kafići, restorani i klubovi u gradu i na plaži. Tirana je jako moderna, dopala mi se. Ima se što za vidjeti. Ohrid je prekrasan, no bilo je stvarno hladno, tamo je možda bolje ići u proljeće ili ljeto. Skopje je gastronomski raj, ljudi su predragi. Podgorica mi se u kratko vremena što smo bili jako svidjela.

Linkovi

Apartman Skopje - https://www.pentlux.com/

Hotel Tirana - booking.com/lafavorita

Hotel Priština - booking.com/lacorte

Restoran Skopski merak - https://skopskimerak.mk/